
Radikalnu kritiku sporta opredeljujem kao onu kritičku teoriju sporta koja sport stavlja u kontekst predpostavljene agonističke i tragične krize čovečanstva. Na taj način sportu pripada, ako ne najisturenije bar doista značajno mesto uzročnika postojećeg stanja, ili stuba koji to stanje krize održava. Za ovu studiju odabrao sam četiri slučaja radikalne kritike različitih kulturnih, geopolitičkih i filozofskih izvora: Ljubodrag Simonović (Srbija), Roman Vodeb (Slovenija), Jean-Marie Brohm (Francuska) i Douglas Kellner (SAD). Analiza ukazuje, prvo, da je svima poreklo u šezdesetim godinama prošlog veka odnosno u novolevičarskoj kritičkoj tradiciji koja se pojavljuje u sva četiri slučaja kroz tipične koncepte (ideologija, otuđenje, manipulacija). Drugo, globalni (novo)medijski spektakl predstavlja univerzalno okruženje sportske razonode, pa time i generalnu metu radikalnog kriticizma. Treće, u odnosu prema telu, seksualnosti i ne-heteroseksualnim praksama pojavljuju se neočekivane predrasude. Dalje, radikalna kritika sporta nadovezuje na Marxa i marksizam, ali ponajviše upotrebom (tobože?) Marxove metafore o religiji kao opiju naroda, koja se prenosi na funkciju sportske ratonode u savremenim društvima. Naravno, deo se radikalne kritike posebno obrušava na ideologiju olimpizma i političku funkciju Olimpijskih igara. Sve to zajedno otvara mogućnost rasprave o protivrečnostima radikalne kritike sporta.