
učesnici: prof. Ivan Kovačević, dr Ljiljana Gavrilović
Nova metodologija – uticaj strukturalne antropologije Kloda Levi-Strosa i Edmunda Liča. Nasuprot stanju domaće etnologije, srpska naučna javnost je već početkom sedamdesetih godina dvadesetog veka bila u prilici da se na razumljivim jezicima upozna sa važnim delima svetske antropološke misli (M. Mid, K. Levi-Stros, B. Malinovski). U početku retko, a potom sve frekventnije, pojavljivanje važnih dela svetske antropologije u okruženju tadašnje srpske etnologije samo je povećavalo uočljivost postojećeg jaza. Prevod Levi-Strosove Strukturalne antropologije pojavljuje se 1977, a što je, bar za recepciju strukturalne analize u srpskoj etnologiji još značajnije, godinu dana ranije izlazi knjiga Edmunda Liča Kultura i komunikacija koja vrlo brzo postaje pravi priručnik za upotrebu strukturalne analize.
Nova antropologija s imperativnim zadatkom objašnjavanja pojava i sa strukturalno-semiološkom analizom kao sredstvom naučnog objašnjenja, stigla je iz okruženja u srpsku etnologiju u raznim formama: kao strukturalno istraživanje običaja bazirano na Levi-Strosu i Edmundu Liču kao semiološko proučavanje moderne narodne književnosti, nazvane „divlja književnost“, istraživanje folklornih tesktova iz ugla ruske semiotičke škole. Polazne pretpostavke nove interpretativne metodologije su vrlo brzo prihvaćene i primenjene od mlađih etnologa.
Nova polja – novi predmeti: od najmanjeg melanezijskog plemena do metropole, urbane teme. Prihvatanje strukturalne antropologije u bilo kojoj formi ili meri nužno podrazumeva, osim prihvatanja eksplikacije kao osnovnog zadatka nauke, kidanje bilo kakvih prostornih ili kulturnih granica u određivanju predmeta istraživanja. Stoga je „urbana tematika“ vrlo brzo postala sastavni deo brojnih pojedinačnih i kolektivnih istraživačkih projekata. Prvi radovi koji su u sebi spajali „novu“ metodologiju (objašnjavanje) i nov „prostor“ (modernu civilizaciju, grad) odnosili su se na polaganje ispita na fakultetu, legende o modnim predmetima ili turističkim mestima, prijem u pionirsku organizaciju, odlazak industrijskih radnika u penziju, ponašanje u kancelariji, ritual puštanja u pogon proizvodne trake u fabrici, prvomajsku proslavu u Beogradu, ponašanje fudbalskih navijača.
U toku perioda antropologizacije, transformacija osnovnih etnoloških institucija bila je postepena i spora. Stoga je od ranije prisutna, ali periferna, institucija, Etnološko društvo, postala važan, ako ne i centralni, agens promena. Tematika godišnjih skupova Etnološkog društva Srbije krajem sedamdesetih i tokom osamdesetih godina prošlog veka, i radovi sa tih skupova objavljivani u Etnološkim sveskama, u kojima dominira nastojanje da se predmet izučavanja objasni, pokazuju da je stvorena osnova za premošćavanje ogromnog vremenskog, ali i saznajnog, jaza koji je delio srpsku etnologiju od svetske nauke.
O učesnicima
Ivan Kovačević redovni je profesor na Odeljenju za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakultetg u Beogradu. Autor je većeg broja knjiga (Istorija srpske etnologije I i II, Semiologija miota i rituala I–III, Tradicija modernog,
Antropologija tranzicije, Urbane legende i dr.) kao i više studija i članaka iz oblasti etnologije i antropologije. Glavne oblasti njegovog interesovanja jesu istorija ideja, urbani folklor, semiologije rituala, antropologija turizma, ekonomska antropologija, antropologija politike, naučna politika itd.